Kulturologija

Novi medijski žanrovi

Kada sam ja bio mlad........eh, bila su to vremena!

U to doba, windowsi su se zvali prozori.
Bili su sasvim obični, a držao ih je staklarski kit koji je mirisao na laneno ulje. Na tim windowsima, jedine ikone su bili tragovi dječjih prstiju.
Bilo je to doba kada se i miš znao naći na stolu, ali ne da bi škljocao
lijevo – desno, već da bi na brzinu pokupio mrvice ostale nakon skromnog objeda.

Koliko se sjećam, o informatici nikad nitko nije ništa govorio, ali ne zato što je to bila tabu tema, već iz jednostavnog razloga što tako nešto uopće nije postojalo.
Ipak, često je bilo susreta s jednim sličnim pojmom, zahvaljujući nekim pravim tabu temama, zbog kojih se išlo na - informativne razgovore!

Uvijek sam se veselio kada su moga oca odvodili na takve razgovore,
jer je - kad god bi došao kući, makar se jedva držao na nogama, iz džepa vadio i pružao mi u papiru umotane tvrde bombone.
Plavi devet s crtom.
Nikad ih se nisam zasitio, a njemu je izgleda bilo dosta plavih, pa je jedne noći u prosincu, uhvatio crtu.
Tek puno kasnije sam doznao, mada je majka to krila, da se sklonio kod mog ujaka u Francusku, da bi potom otišao u Njemačku.

Nekako u to vrijeme, amerikanci su smanjili pomoć, Crveni križ je prestao dijeliti hranu, pa je nestalo jaja u prahu, a pofalilo je i šećera kojeg smo dobivali u komadu.
Bila je to prilika da me mama odvede u grad, jer je morala sve to reći i ocu.

Dugo smo se truckali u kolima koja su vukla dva stara kljuseta.
Osječke ulice nabijene tucanikom ili popločene ciglom, nisu mi izgledale
ni malo prijateljski.


Unatoč tome, taj put kroz grad mi je ostao u najljepšem sjećanju, tim više što sam baš tada po prvi puta uživo vidio najsuvremenija dostignuća naše civilizacije – automobil, i to fiću, kako vozi brže od nas, pa onda i - telefon u glavnoj pošti, uređaj preko kojeg možeš s nekim pričati, a da on uopće nije tu kraj tebe, nego Bog zna di!
Nisam ni ja znao di je moj tata, ali nam je nakon toga krenulo, Bogu hvala...

Bilo je i svilenih bombona i naranči, bilo je skoro pa svega!

Uz naš ogroman stari radio, mjesto je našao i gramofon čije su igle po cijeli dan parale ploče s hitovima popularnih domaćih i stranih pjevača.
A negdje u srpnju 1969. godine, kada su se amerikanci spustili na Mjesec, u našu kuću je stigao i prvi televizor.
Ogromna grdosija, pravo čudo tehnike koje su u sobu jedva unijela dva susjeda.
Sva djeca iz ulice su išla za njima.
Bio je to epohalni događaj!
Kada su ga raspakirali i uključili u struju, nastala je živa pometnja, jer je ton bio uključen do kraja.
Tv je toliko zapištao, da smo se svi uz vrisku bezglavo, jedan preko drugog, razbježali!
Ali neka, vrijedilo je...bila je to rijetka i skupocjena stvar.

Još uvijek se sijećam slike Klare i Ben Kvika, koja je godinama visila u našem predsoblju.
Da bih imao osmijeh poput njegovog, počeo prati zube kaladontom.

Kako sam odrastao, postao sam sve zahtjevniji, pa sam – znajući da to postoji, stidljivo pitao hoćemo li ikada imati tv u boji.
To je bila čista fikcija i trebalo je pričekati bolja vremena.
A onda se jednoga dana i to dogodilo, ali kao polurješenje koje je u to doba bilo izuzetno popularno: mama je iz grada donijela filter, plastičnu ploču koja se pričvrstila ispred ekrana.
Bila je to ploča obojena raznim nijansama, koje su se pretapale jedna u drugu. Tako smo, nakon dosta vremena prestali gledati crno-bijelu sliku.
Sada je ona bila puna boja.
I nije nam smetalo što npr. spiker koji čita vijesti ima gornju polovicu glave zelenu, a donju crvenu, dok su mu ruke bile žute.
Takav je bio i drug Tito, dok je držo govore.

Za sada toliko....laku noć!

Views: 47

Comment by Antonio Bunoza on January 23, 2010 at 11:18
Odlično! =)

Add a Comment

You need to be a member of Kulturologija to add comments!

Join Kulturologija

© 2019   Created by Vesna Srnic.   Powered by

Report an Issue  |  Terms of Service